DONNA LEE KVARTET SAKSOFONA
Jazz znači sazrijevanje
Akademija ne potiče učenje glazbe kojom se bavimo
Pokojni afroamerički avangardist Julius Hemphill s duhovno srodnim glazbenicima 1976. godine pokreće prvi kvartet saksofona World Saxophone Quartet, spajajući ritam, improvizaciju i "open-ended" strukturu. Kao poznatiji instrumenti iz saksofonske obitelji čine ga alt-, sopran-, tenor-, i bariton-saksofon, stvarajući prepoznatljiv zvuk u dijaloški maštovitim aranžmanima. Kreativne i izražajne mogućnosti saksofonskih kvarteta, danas nezaobilazne pojave, kako "ozbiljne", tako i "kreativne" glazbe, zagrebačkoj su publici poznate preko Bijenala, gdje je u tom formatu mogla vidjeti i priredbu Koncerta za udaraljke Johna Cagea. Donna Lee Saxophone Quartet počastio je redakciju Zareza nastupom na promociji 49. broja. Intervju koji slijedi vodili smo sa Zdenkom Ivanušićem, Andrejem Henigmanom i Vanjom Ilekovićem, dok smo četvrtog člana Damira Horvata prepustili čarima koje veljača nudi studentima.
Kako ste ušli u jazz? Gdje biste u njemu htjeli biti, a gdje jeste?
- Jazz je način života, ako ga ne živiš, ne možeš ga ni svirati. Bez love, krova nad glavom. Ja sam dužan curi lovu za saksofon. U jazzu sam zbog čiste glazbe i iz zadovoljstva muziciranja. Bavimo se jazzom, vježbamo po više sati dnevno. Pitanje je hoćemo li steći publiku i postati poznatiji ili ćemo ostati underground. Ustalili smo se, nova je postava zajedno šest mjeseci. Dobro se osjećamo, jer nam živa svirka bolje čini i to nas nosi naprijed. Kvartet je na prvom mjestu. Iako smo akademski glazbenici, tamo od ovoga ništa nismo naučili. Jer naša akademija ne potiče učenje glazbe kojom se bavimo. U cijeloj smo Europi u specifičnoj situaciji. Ovo što znamo, morali smo sami naučiti, kao i ostali zagrebački jazzeri, koji su se sami obrazovali, umjesto da smo to naučili na Akademiji, sistematski i metodički, prije i bolje. To našu glazbu ne šini lošom, ali taj nam se trud mogao bolje isplatiti i ubrzati sam proces.
Čini mi se da niste ni sasvim u tradiciji ni u moderni. Kako biste svoju glazbu objasnili drugima?
- To je jazz za 21. stoljeće. Ne možemo ići naprijed bez korijena. Atomskoj fizici u temelju je najbanalnija jednadžba. Riječ je o čistoj evoluciji, ne o retro-stilu. Već i free-jazz, avangardu, smatramo tradicijom.
Suvremeni avangardisti u svom izrazu negiraju fraze, radikalno prekidajući s tradicijom.
- Ne zamjeramo im, ali je riječ o različitom pristupu. De gustibus non est disputandum. Podijelio bih to što podrazumijevaš na avangardnu i na free scenu. Nismo free, već avangarda, jer lučimo razliku između ta dva pojma. Avangarda se bazira na tradiciji, pomičući granicu naprijed. Free negira tradiciju i počinje od nule. Parker je bio avangarda, Steve Coleman jest avangarda.
Budući da vaša glazba nije dio trenda, je li vam to otegotna okolnost za uspjeh?
- Bilo bi nam draže da je ekonomska situacija bolja, ljudi bi imali više vremena i mogućnosti da se posvete konzumiranju glazbe i kulture općenito. U počecima smo se tražili kroz klasiku i pisane aranžmane. S vremenom je postalo vidljivo da je neizvjesno, što se tiče publike. S više šanse za sviranje bilo bi više publike.
U Hrvatskoj postoje neki kvarteti saksofona. Jeste li po čemu s njima srodni?
- Pripadamo mladoj sceni koja traži prostor za vježbanje. Ideja o nastanku kvarteta potječe još iz početka devedesetih, kad smo se zaposlili u SPOHV-u (Simfonijski puhački orkestar hrvatske vojske). Mi imamo svoje specifičnosti, spajajući dva pristupa: prvi: glazbeno-umjetničko-afirmativan, i drugi: koji sam po sebi ima elemente zabave, što je u tradiciji jazza.
Kakav je odaziv publike?
- Znakovito je da je odaziv bolji izvan Zagreba. U klubu Uljanik u Puli, kao i u Slavonskom Brodu, prostor je bio dupkom ispunjen. Zagreb kao metropola trebao bi pretpostavljati jasnu vibraciju između kulture i subkulture. Međutim, klubovi koji tobože promoviraju našu vrstu glazbe nemaju sluha za nas. Primjerice, tražio sam kontakt u HGU-u i HUOKU-u radi eventualnog nastupa u klubu Sax, neprofitabilnom klubu HGU-a, da predstavim svoj sastav kao punopravni član HGU-a, no nisam dobio nikakav odgovor, čak ni negativan, što dovoljno pokazuje odnos tih udruga prema neafirmiranim ansamblima i glazbenicima.
Razlučili smo što vam znači tradicija i njezine smjernice u kontekstu jazza ili kreativne glazbe. Je li u vašem slučaju riječ o nastavku duhovnih zasada velikana jazza poput Coltranea, Milesa, Ellingtona, ili tek o akademizmu?
- Muzika je nastala da potakne duhovnost. Ne volimo riječ "akademija", priznajemo samo akademsku četvrt. Akademija nas je samo usmjerila, nismo mogli sazrijeti do sredine svojih dvadesetih godina, koliko školovanje obično traje. Jazz je sazrijevanje i svaki od nas ima svoj put i svoje usmjerenje, što samo može doprinijeti kvaliteti kvarteta.
Vid Jeraj